Recept, dio prvi

Nedaleko Dvorca, 19. stoljeće

Gospodin Luy je uzeo papirić iz ladice i stavio ga u unutranji džep košulje. Pobunjenici su već probili glavni ulaz. Morao je biti brz.
Izašao je u hodnik. Trčao je prema velikim smeđim vratima. Bila su odškrinuta. Ušao je u malu sobu, zatvorio vrata i zaključao ih. Svjetlost sa prozora padala je na maleni radni stol. Na stolu prazan papir i nalivpero te nekoliko slika poznatih ljudi, mahom uže kraljevske obitelji. Iza stola, kroz prozor, vidjelo se kako pobunjenici velikom brzinom napreduju prema Dvorcu. Luy brzopotezno sruši stol i razmakne tepih ispod njega. Vrata koja je sakrivao bijahu zaključana. Izvadi ključ iz desnog džepa i otključa. Otkriše se stepenice prema podrumu.
Spustio se dolje. Bilo je toliko mračno da je morao zapaliti baklju. Vatra je obasjala uzak tunel, a njegova starost mogla se mjeriti sa starosti špilja. Nije bio obložen kamenom, samo suha zemlja. Krenuo je prema naprijed. Zbog manjka prostora nije mogao trčati. A morao se požuriti kako ga Crni Mogul ne bi pronašao.
Hodnik bijaše dugačak, morao je paziti da ne promaši prolaze. Nalazio se u podzemnom labirintu koji je vodio do konjušnice. Tamo ga čeka Stijena. Morali su što prije pobjeći kako bi spasili Tajnu. Ubrzao je korak. Ako je dobro mjerio, bio je već na pola puta.
Stigao je do čvora s tri prolaza. Znao je, morao je skrenuti u desni. Nije prvi puta da se smuca ovim prostorom. Tunel više nije bio toliko uzak pa je uspio potrčati. Najednom je, ni sam ne zna zašto, pogledao iza sebe. Krajičkom oka primjetio je neobičnu crnu pojavu.
-Zar već??- pomislio je. Nije mogao vjerovati da mu je Mogul već na tragu. Na sreću, izgledalo je kao da ga još nije vidio. Morao je požuriti, inače će ga primjetiti.
Trčao je koliko su ga noge nosile. Više nije ni gledao kuda staje. Najednom se spotakne i padne. Vrisnuo je od šoka. Crna pojava primjeti zvuk i krene u njegovom smjeru.
-Sranje!- pomisli, ustane i nastavi bježati. –Prokleto podzemno bilje!- prokomentirao si je u bradu. Crni Mogul ga je pratio u stopu.
Stigao je do kraja tunela. Svjetlost koja ga je obasjala odavala je da je izlaz gore. Uzeo je uže pričvršćeno uz remen i bacio ga u vis. Začuo se udar metala o metal. Provjerio je čvrstinu, malo se ljuljalo, ali bit će ok. Počeo se penjati. Od iznenadne svijetlosti, koja mu je bljesnula u oči, nije uspio vidjeti gdje je Mogul. Penjao se, no uže se odjednom počelo sumnjivo klimati i naposjetku padne.
-Bemti!- promrmlja sebi u brk i ponovno zabaci udicu. Ovaj put se nije micala. Ponovno se počeo penjati. Oči su mu se već priviknule na svijetlost, te je na ne tako dugoj udaljenosti primjetio kako mu se Mogul približava.
-Hej, ti!- čuo je kako se dere.
-Stani!- rekao je.
Luy se nije obazirao na njegove riječi. Već je bio pri vrhu kada se Mogul dočekao užeta. Počeo se penjati za njim. Luy brzo podigne rešetkasta željezna vrata i izađe iz tunela. Zatvori vrata i izvadi nož iz džepa. Mogul je bio na pola puta kada je odrezao uže i strovalio ga na zemlju. Mogul opsuje i promrmlja nešto, ali Luy nije uspio shvatiti što. Morao je brzo po Stijenu.
Stijena je bio u jednoj od staja u konjušnici. Bio je crn, snažan pastuh u cvijetu mladosti. Luy ga je pred koju godinu dobio za rođendan. Isprva ga Stijena nije prihvaćao, ali ga je s vremenom prigrlio. Luy otvori staju, zajaše Stijenu i vikne:
-Idemo!- Stijena se bez pogovora odvažio u trk. Pri izlasku iz staje, prošli su pokraj odškrinutih željeznih vrata. Mogul je izašao iz konjušnice na crnom konju i krenuo za njima.
Jahali su prema izlazu brzinom svjetlosti. Mogul ih je cijelo vrijeme pratio.
-Snažan konj.- pomisli Luy. –Mora da je uzeo jednog iz trkaćih staja, ti su najbolji.-
To ga nije čudilo. Crni Mogul bio je vrsni poznavatelj konja.
Jahali su preko Šume, koja je vodila prema prema Željeznim vratima. Vrata bijahu srušena, a ispred njih Mogulovi ratnici koji su čuvali stražu.
Ratnici primjetiše kako se dva konjanika kreču prema njima. Prepoznali su gazdu, ali ne i čovjeka kojega je ganjao. Stali su u obrambeni stav i čekali da nepoznati konjanik doleti kako bi ga mogli oboriti. Luy i Stijena nisu se obazirali na njih.
-Ihaaaaa!- zadere se Luy, a Stijena se velikom brzinom zaleti prema Ratnicima te ih obori na mjestu. Brzo su izašli iz dvorišta.
Crni Mogul ubrza galop i proleti pored njih dvojice. Već im je bio opasno za petama kada Luy primjeti kako Stijena gubi na snazi. Okrene se i vidi kako ih Mogul polako sustiže. Primjetio je kako Stijeni iz stražnje noge šiklja krv.
-Prokleti, ratnici! Ozlijedili su ga!- pomisli. Pokušao je ubrzati, ali Stijena više nije mogao. Postajao je sve slabiji. Mogul ih je sada već preticao i Luy ubzo osjeti kako mu se hladna oštrica spušta na vrat. Stao je. Nije mogao dozvoliti da se Stijeni stanje pogorša. Neka ih zarobe, samo da ostane živ.
Mogul ga je oborio. Pri padu je na trenutak ostao bez zraka. Kada je došao k sebi, primjetio je kako je rukom udario na manji kamen. Valjda je nije slomio. Mogul ga okrene na leđa i snažno nogom pritisne prsa. Jedva je disao. Nije rekao ništa, samo ga je počeo pretraživati. Džepovi bijahu prazni. Sagnuo se, strgnuo mu košulju i unutra primjetio manji džepić. Zavuče ruku unutra i izvadi manji preklopljeni papir. Otvori ga i preleti pogledom. Blagi osmijeh u kutu njegovih usana govorio je da je zadovoljan. Spremio je papirić u džep, Luya svezao užetom kojim su se penjali iz tunela i bacio ga na Stijenu. Kada su stigli na nepoznato odredište, Luya su bacili u tamnicu.

Nastavlja se...

Oznake: roman